25 Apr 2020

IZ MOG UGLA:

Lični pogled na pandemiju i život

#NekeLepšePriče

Nina Reljić, marketing direktor Movem Fashion

Ne smatram da je moje iskustvo jedinstveno i ni po čemu posebno ali, u retkim trenucima kada stignem da obradim sve što mi se dešava na mikroplanu, u isto vreme obuzme me divljenje prema samoj sebi, ali i potreba da se rasplačem nad sobom prisećajući se onoga što se desilo u prethodna 24h. Na kraju shvatam da bi nekom ko gleda sa strane sve to bilo duhovito i zabavno. I da bi se negde i pronašao. Tada se, uprkos svemu, nasmejem.

Proglašenje vanrednog stanja i informaciju da ćemo da radimo od kuće, u prvom trenutku, podnosim mirno, delimično jer nisam sigurna šta to znači u okolnostima pandemije (za bombardovanje bih imala prediskustvo), a delimično jer mi to deluje kao da ću imati više vremena za sve.  

Dok se u mojoj glavi nižu slike mene koja sedi udobno smeštena sa laptopom u krilu, na fotelji, pored prozora, polagano ispijajući kafu u svom spontanom ležernom, a zapravo dobro osmišljenom autfitu, usput čekirajući sve sa „to do“ liste za taj dan (sve završeno!), ponosna kako sam primenila sve savete lajfkoučinga o organizaciji posla od kuće (uključujući feng šui biljku i čašu šardonea koji mi se smeška iz frižidera), realnost cele situacije me je, naravno, zveknula među oči.

Nisam računala ili nisam našla nijedno uputstvo od silnih savetnika koji nam objašnjavaju šta nam valja raditi, kako i u ovoj situaciji da održimo balans i ostanemo zen... Valjda u njihovom modelu organizacije života ne postoje deca (osim možda kao slika u ramu na stolu), a ja ih, gle, imam dvoje. I oni su stalno tu, sa mnom, jer ne živim u kući sa 37 soba, jer škole i vrtići su do daljeg – ćao!

Takođe, sa užasom, shvatam da su mi i obe bake izolovane i nemam koga da uskoči za pomoć. Nekako su se podrazumevale, i te njihove stalne intervencije oko organizacije mog života, koje su realno dovodile moju toleranciju do ivice i nazad, uvek su bile most do nemogućeg. A sada, ja sam potrebna njima.

Međutim, nemam taj luksuz da se preterano prepuštam samosažaljenju, onaj, sada već vidim, fiktivni šardone, nikada neće dobiti svoju priliku. Shvatam da sam od ovog trenutka istovremeno i mama prepuna strpljenja i ljubavi (imam i jedno i drugo, na žalost nikada u isto vreme zbog čega me konstantno izjeda krivica), i domaćica, i da ne zaboravim, imam i nekakvu karijeru.

Šta još može da krene loše sem da baš sad, u ovoj vanrednoj situaciji, naš 30 godina zastareo školski sistem diže se iz pepela i kreće nikad brže organizovana RTS škola i moram da budem zadužena i za školski i domaći rad mog đaka prvaka. On, uzgred, nije ni shvatio da je pošao u školu i ovo mu dođe kao neki podrazumevani raspust. Naoružavam se osmehom i pokušavam da rečenice ne izgovaram kroz zube dok se u mom mozgu, skroz negde pozadi, krčka kreiranje detaljne strategije o tome kako da ugrabim vreme kako bih oprala kosu i počupala obrve, jer sutra imam prilično bitnu Zoom konferenciju.

Kada smo renovirali dečiju sobu odlučili smo da sinu radni sto ne treba, jer će svakako domaći da radi sa nama za kuhinjskim stolom. Da, da, te divne, idealizovane slike iz mog detinjstva kada sam i ja radila isti taj domaći za nekim drugim kuhinjskim stolom. Sad taj isti i jedan jedini sto u kući (u dnevnoj radi bezbednosnih razloga imamo tabure mesto stola !?!) služi za rad od kuće mene i njihovog oca, za školu od kuće, domaći od kuće, Zoom konferencije, sva tri obroka, sve kreativne aktivnosti koje razne vrtićke, roditeljske i školske Viber grupe savetuju, sušenje posuđa koje ne može da stane u mašinu za sudove… (Hoće li neko oprati sudove od doručka – stvarno ne mogu... I kada se moja ćerka dokopala ovih flomastera koji se ničim ne skidaju i rešila da ih upotrebi na trosedu... Mislim da ću rizikovati trosed jer je ovo prvih 20-ak minuta kada je budna, a da me nešto važno nije imala da pita...)

Uveravam sebe da moja deca nisu najgora, stvarno ih volim najviše na svetu, ali se ponekad iskreno upitam šta rade ti drugi roditelji, koji dele „sopstvena“ iskustva u doba samoizolacije, kako su tako divna, idealna i samodovoljna? Ili su svi na lutriji izvukli neke anđele, a ja dosta zeznut miks sebe i dragog mi supruga? Dok vrtim ovo po glavi u realnosti jednom rukom pravim ručak, diktiram zadatak iz matematike, paralelno treći put obećavam petogodišnjoj ćerki da ću uskoro doći da se igram, drugom hvatam telefon i dogovaram conference call u 12h, i šaljem mužu spisak na Viber šta da kupi od hrane i sredstava za dezinfekciju.

O izlasku i ulasku u kuću nakon nabavke neću ni da govorim, preznojavanje dok razmišljam šta sam prvo dodirnula i da li sam dobro dezinfikovala, jesam li ušla levom ili desnom nogom prvo - shvatam da su u meni u istoj meri pomešani paranoja i odgovornost, višak informacija iz raznih izvora koji svi rade na dizanju panike na najviši nivo. Možda bih mogla u nekom trenutku onaj šardone da zamenim i nečim konkretnijim, samo da ovaj strah koji se uselio u središte mog bića ubijem na kratko. Jer odjednom, ja superheroina koja ima rešenja za svaki domaći zadatak, zanimaciju za svaki trenutak dosade, odjednom shvatam da oni prepoznaju svaku moju emociju, pre nego što je i sama postanem svesna, a onda treba da ih ubedim da je sve ovo normalno i da moramo da budemo pozitivni. Šta neko ko ima jednocifren broj godina može da zna o konceptu „pozitivnog mindset-a“, pitam se?

U ovakvim trenucima izbegavam da se pogledam sa mojim Supermenom. Ne bih da vidim isti osećaj nemoći u njegovim očima, ili još gore senku iritacije mnome koju drži pod kočnicom. Ne možemo ni da se raspravimo kao dvoje civilizovanih ljudi, jer stalno imamo publiku. Ali valjda zna da ga volim. Sada više nego ikada.

Elem, do sada ste već shvatili, početak vanrednog stanja i uvođenja policijskog časa za mene su bili kao rolerkoster sa svim ulogama koje sam morala da ponesem u istom momentu i na istoj lokaciji. Nisam znala šta me je snašlo. Prvi dan izolacije smo ručak imali u 17h, u prvi conference call je dete uletalo u kadar tri puta, prvi dan nabavke hrane pred vikend izolacije u nabavku smo išli četiri puta.

Sada smo se uhodali. Za mene je ključna reč rutina. Ja sam je našla/stvorila tek nakon 10 dana mahnitog hendlovanja svih obaveza. Jedino ostalo navedeno u red je pisanje mejlova nakon 22h jer je kod mene u kući tek tad zaista tišina. Napravili smo nekakav raspored aktivnosti, podelila sam sa mužem obaveze (da on mora da ide na posao ovo bi zaista bila nemoguća misija) oko dece i oko kuće, postavili prioritete za svaki dan. Pronalaženje rutine je bilo ključno i za decu i njhov mir u situaciji koja im nikako nije jasna. Odredili smo prepodnevne i popodnevne aktivnosti. Prepodne svako završava svoje velike i male obaveze (dobro, neko se provuče samo sa igranjem), popodne je rezervisano za nas.

Drugarica mi je nekoliko puta rekla da je preporuka Vlade da žene sa decom do 12 godina ne rade. Jasno mi je zašto. Ali, dok se ovo ne završi, mali san o šardoneu ostaje kao nada - veliki san je neko pusto ostrvo. Sa puno sunca i all inclusive poslugom. Koja, o divne li misli – nisam ja!